Historijat zanata

Iako ne postoji pisani dokument kada je tačno kazandžijski zanat ponikao u BiH, smatra se da je vrijeme njegova nastanka između 1435. i 1509. godine. O ovom, ali i drugim zanatima na tlu Bosne i Hercegovine pisali su brojni putopisci, od kojih se ističu Francuz Poullet i poslije njega Evlija Čelebija. Sam zanat predstavlja umijeće pravljenja bakrenog posuđa, a uz ovaj zanat veže se i kalajdžijski, jer posuđe izrađeno od bakra prije upotrebe mora da se kalajiše. 

Kao što ne postoji tačan datum prispjeća ovog zanata na područje BiH, tako se ne može sa sigurnošću ustvrditi ni tačan period njegova nastanka u Perziji i Sjevernoj Indiji odakle bakreno posuđe vodi porijeklo. Ono što je sigurno, jeste da je bakreno posuđe u BiH stiglo preko Osmanske carevine. Prva sigurna vijest o bakrenom suđu i kalajisanju datira iz  3. stoljeća p.n.e., kada ovaj zanat u svom djelu spominje grčki filozof Theophrastos. Kako piše Hamdija Kreševljaković., preko Grka (koji su za bakreno suđe saznali od Perzijanaca), sa bakrenim suđem su se upoznali Rimljani. Međutim, upotreba ovog suđa nije zaživjela u Europi, te Bosna ostaje jedina europska zemlja u čijoj se tradiciji ovo posuđe odomaćilo.

Sam kazandžijski i kalajdžijski zanat u BiH, zaživio je prije svega u Sarajevu, a potom u Foči i Mostaru. Na širem području, spominju se još jedino makedonske kazandžije, koji su na podučju jezera Ohrid razvili svoj specifičan način izrade bakrenog posuđa.

U Sarajevu svi zanati su bili smješteni u užoj jezgri grada, tačnije na Baščaršiji. Kazandžije su djelovale u jednoj ulici koja se po njima nazva Kazandžiluk. Međutim, kako je grad bio mnoge bitke sa siromaštvom, čaršija nikada nije dostigla veliko bogatsvo, te su kazandžijski dućani, uostalom kako i svi drugi, pravljeni od drveta. To je opet donijelo druge brige i nevolje kako gradu tako i zanatlijama, jer je u brojnim požarima Baščaršija više puta izgarala, te se nanovo morala graditi. Otuda, bježeći pred stalnom prijetnjom od vatre, neke su kazandžije „pobjegle“ sa Baščaršije, i otvarale svoje dućane na Kovačima. 

Skoro svi zanatlijski dućani imali su isti izgled i njihova veličina se kretala od 6 do 10 m. Kazandžijski i kalajdžijski dućan je pored toga imao i ardiju, u kojoj se kalajisalo posuđe. Ono što je interesantno za kazandžijski zanat, a što ga odvaja od drugih, jeste činjenica da su kazandžije među prvima u zanatu postajali i trgovci. Tako se unutar zanata isprofilirala podjela rada, te rijetko da je jedan zanatlija radio sve poslove. Čak, kako se navodi u nekim pisanim dokumentima jedan kazandžija nije niti izrađivao svo bakreno posuđe, već su postojali oni koji su recimo radili samo ibrike, oni koju su izrađivali haranije, itd. 

Glavne sirovine za kazandžijski i kalajdžijski zanat su bakar, kalaj, te nišador. Bakar se dobivao iz bakrene rude, koja se topila u posebnim topionicama koje su se zvale kalhane, i nekada su bile smještene na Vratniku. Kalaj se morao uvoziti i to: sa zapada iz Engleske i sa istoka preko Soluna. Što se tiče nišadora, bez kojeg se također ne bi moglo kalajisati bakreno posuđe, zanimljiv je podatak, da do unazad nekoliko godina, uvoz ove sirovine nije bio legalizovan u našoj zemlji, te su se zanatlije morale snalaziti na raznorazne načine kako bi došli do njega. 

Nakon što smo spomnuli sirovine, treba nešto reći i o alatu bez kojeg kazandžijski zanat također ne bi bili mogući. Prema riječima Hamdije Kreševljakovića kazandžijski alat nije toliko raznovrstan koliko je brojan. Tu su razni čekići, nakovnji, kliješta, zumbe, egeta, makaze, kalemi i perđela (šestar), koji su u stalnoj upotrebi.

Kao i svaki drugi zanat u BiH, i kazandžijski i kalajdžijski zanat imali su svoje esnafe (udruženja), te hijerarhiju zanata koju je predvodio majstor. Pored majstora tu su bili i kalfe, te šegrti (ili učenici).  Kazandžijski zanat je prvi esnaf u kojem su se obrtnici počeli pretvarati u trgovce. 

Većina čaršijskih ulica nosi imena poznatih zanatlija i obrtnika, tako da i dan danas u gradu postoje ulice koje nose imena poznatih kazandžija, kao što su: Ramići, Sabure, Hadžišabanovići.  

Krećući se kroz historiju kazandžijskog i kalajdžijskog zanata vidljivo je koliko su oni bili važni u tradiciji bosansko-hercegovačkih naroda. Na žalost, kao i mnoge druge stvari, zanati su danas dovedeni pred sami prag izumiranja, od kojeg ih dijeli sve manji broj zaljubljenika u rukotvorine i tradiciji, te šačica onih koji i u današnjev vremenu posvećuju svoj rad opstanku ovih zanata.