Rano ujutro stojim ispred radnje, i iz velike torbe obješene preko ramena, pokušavam pronaći ključeve. Sve oko mene je tiho, grad još spava. U blizini čuje se tek poneki bat užurbanih koraka. Otključavam vrata i skidam gitare sa izloga. Još uvijek pospana, oblačim radno odijelo, te pogledam na sat. Dvadeset do osam. Gledajući u preklopljene kazaljke sata, razmišljam kako se svakoga jutra, dok sjedim u radnji ispijajući prvu jutarnju kafu, u meni preklapaju dva vremena. Ono, danas mahom zaboravljeno vrijeme koje je iznjedrilo u Sarajevu na desetine zanata, i ovo današnje vrijeme koje napreduje brzo, ali koje isto tako brzo i zaboravlja. Prije svega zaboravlja otkud je poteklo, a ponekad mi se čini, zaboravi i kuda ide. Na zidovima radnje vise fotografije na kojima je ovjekovječen rad moga oca, od koga sam i učila zanat. Dok lagano ispijam gutljaje vrele crne kafe, osjećam kako se moja čula bude. I za kratko, u tišini prvih zraka sunca, osjećam kako se u meni bude sjećanja. Zažmirim, i tu, skrivenu ispod očnih kapaka, pronalazim priču, koju želim podijeliti sa vama...