Kafa

Ništa čovjeka ne može vratiti u prošlost kao miris. U njemu se mogu nalaziti na stotine zaboravljenih slika i emocija. I, miris bosanske kafe koji mi sada puni nosnice, mene vodi na put ka djetinjstvu, onim prvim sjećanjima u kojima sam prepoznala svu važnost jednog posve jednostavnog obreda kao što je pijenje kafe. Moja je majka, poput mnogih Bosanki u danima ispunjenim mnogobrojnim kućanskim poslovima, te brizi o djetetu, uspijevala odvojiti jedan sat za sebe, kako bi u društvu prijateljica uživala u čarima pijenja kafe. Čarima koje sam ja kao dijete koje ih je promatralo sa strane, djetinjim koracima počela otkrivati tako što bi mi majka dozvolila da jednu kocku šećera umočim u vrelu crnu tekućina, za koju su mi rekli da se naziva kafa. Isto kao što se u nekim zemljama pijenje čaja smatra svakodnevim obredom, tako se kod nas u ispijanju kafe, u tih nekoliko gutljaja mogu pronaći mnogi slojevi značenja. Pa tako, kafa u sebi skriva vrijeme zasluženog predaha nakon napornog posla, ona predstavlja i zajedništvo jer u određenom trenutku na istom mjestu povezuje porodicu i prijatelje. Ona sa sobom nosi bezbroj riječi i priča, a da s druge strane predstavlja i povlačenje čovjeka u sebe kada mu je potreban mir. 

Kafa koju pijemo vodi porijeklo iz Turske, kažu da je na naše tlo stigla iz Istanbula potkraj XVI stoljeća, kada je u Sarajevu otvorena prva „kahvana“. Mnogi smatraju da se je bosanska kafa ista kao i turska. Međutim, postoji jedna mala razlika. Dok se u tursku kafu šećer ukuhava u vodu, bosanka kafa se pravi bez šećera, koji se služi naknadno uz već skuhanu kafu. Sredinom XVII stoljeća kafa postaje omiljeni napitak kojeg je moguće naći u svakom domaćinstvu. Sve do danas, odolijevajući turbulentnosti vremena, tehnološkom napretku i ubrzanju života, kafa je ostala prepoznatljiv znak za Bosnu.